Tko su uopće političari?
Ako vam je sada pala na pamet dobra, vesela i produhovljena osoba sa kreativnom idejom koja bi nam svima donijela boljitak, odmah ju izbacite iz shvaćanja pojma politike. To su vizionari i o takvima ovdje nije riječ. Možda će biti jednostavnije ako se upitamo tko su oni koji sebe nazivaju političarima. Otruje li vas nedjeljno poslijepodne dosadom, potražite na internetu koliko u Hrvatskoj ima političkih stranaka, pa onda polako počnite zbrajati koliko one ukupno imaju članova i doći će te do nevjerovatnog zaključka kako je u ovoj državi gotovo svaka peta punoljetna osoba član neke političke stranke. Ukoliko ste se potom zapitali kako je moguće da u tako politički osviještenoj državi loše živimo, odmah se kaznite jer ste već na početku bacili kukavicu kao svaki prosječni Hrvat, otiđite do prostorija stranke koja vam je po mjestu stanovanja najbliža i učlanite se. Možda vam bude bolje.
Nakon ispunjavanja pristupnice i jedne demagoške injekcije zatečenog "osoblja", možete se i službeno proglasiti političarem i početi brojati dane vašeg političkog staža. Vrlo je korisno ako otprilike razumijete strukturu stranke čime će te si uskratiti muku na koju bi inače potrošili tri mjeseca članstva.
U svakoj stranci mali milijun hijerarhija tvori naoko savršenu piramidu vlasti. Na samom vrhu piramide nalaze se ona lica koja viđate na TV-u, ispod njih su njihova predsjedništva, odbori, pa predsjednici, predsjedništva i odbori sa nižih, lokalnih, razina, pa još malo predsjednika. Onda se tu upletu razni forumi sa identičnom hijerarhijom, a tu su naravno i vijećnici koji obično obavljaju neku od gore navedenih funkcija. To su autoriteti. No to nisu svi autoriteti. Kad završi rangiranje i odmjeravanje moći po funkcijama, započinje rangiranje po godinama stranačkog staža koje se isprepliće s rangiranjem po godinama uopće. Nakon toga krene neslužbeno rangiranje po obrazovanju , platnoj listi, nekretninama i tko zna još po čemu. Tada shvatite da imate toliko autoriteta da je šansa da s nekim od njih ne dođete u sukob jednaka onoj koju devedesetogodišnji starac s Alzheimerom ima za pobjedu u potapanju podmornica. Naravno, još uvijek vam preostaje lukava opcija da se ne pojavljujete petnaest godina pa onda osvanete s junačkim pokličem kako ste član stranke već gotovo dva desetljeća, pravi veteran, i popijete krv svim mlađima.
Da bi ostvarili pravo na ovako visoku šansu za poraz, morate se, dakle, prvo dokopati statusa člana. Dovoljno je učlaniti se i platiti članarinu. Tako nalaže stranački statut. Taj isti statut daje do zanja da više nećete biti član ako članarinu ne platite. Znači ako članarinu ne platite slijedi vas-baš ništa! Tako stranke u samom startu krše vlastiti statut jer kad bi ga poštivale ostale bi bez pola članstva što im nikako nije u interesu. To su vrata sa puno kvaka a jedna od njih zove se - delegatski sistem. Evo kako on funkcionira:
Što ogranak ima više članova (pa i onih koji članarinu nisu platili i tri godine a kamoli se igdje pojavili ili su se nedaj bože i previše pojavljivali) ima pravo na više delegata. Predsjednik ogranka ispiše listu osoba za koje je siguran da će glasati "kako im se kaže", onda taj šalabahter preda nekome od svojih bliskih da ih predloži na sastanku - tek toliko da ne ispadne kako su instalirani od strane vodstva. Potom prisutni članovi (prisutno ih je manje od polovice), podignu ruku za taj prijedlog jer drugih prijedloga nemaju, i to prođe. Kad se svi ti delegati sakupe i izglasaju za kandidate one za koje im je rečeno da glasaju, onda među sobom izglasavaju delegate koji idu dalje - stepenicu više - također kako im je rečeno.
I tako to delegiranje, kandidiranje i dizanje ruku krene istom onom hijerarhijom koju smo već spomenuli samo obrnutim redosljedom i dovede nas do imena koje zaokružujemo na glasačkim listićima jer nam je to građanska dužnost. Za kandidiranje na veće funkcije potrebno je prikupiti potpise građana, a koje strpljivo prikupljaju na štandovima prikupljaju oni koji u stranci još nikome nisu autoritet ili oni čiji se autoritet poljuljao te se nadaju da će ga povratiti dobivajući vene od stajanja dok im kišica curi niz leđa. Tek će kasnije shvatiti da su bili u zabludi i da im je neugodno pred vlastitim bićem što su sve to odradili za tipa kojeg zapravo ne podnose.
Kad ste to odradili, još uvijek vam ostaje slaba nada da će se vaše ime pojaviti u nekom izvještaju i pri tom se od vas očekuje da proživite veličanstvenu katarzu. Ukoliko vam to promakne, završili ste s politikom za vijeke vijekova. Amen.
Taverna snova
Pojavi se ponekad neobična misao
kako vrijeme ubrzava
utiskujući zaborav
između dva zagrljaja,
Više ne pamtim što je bilo
i ne sanjam što će biti.
Više ne pamtim tko sam
ni što sam mislila da jesam.
Rastače se stvarnost u kapljice
i nestaje u mraku opustjele ulice.
Korakom bez sjena
nosim kaput želja
i goruće srce.
Grad je moj, i kada usne
i nestanu sva lica
ja otvorim vrata Taverne snova
gdje sjediš u kutu i nudiš mi piće-
prstohvat tajni i čašu sreće.
Kroz košmar od straha, žudnje i slasti
sa tvoga ovratnika miriše večer.
MONOLIT
MONOLIT
Stojim u blatu istopljenih oblaka
I vrijeme mi kaplje niz dlanove
Na svodu od pare i perja
Moje sunce vrišti u podne
U kaljuži jada pomazat ću noge
U škrgutu zubi čuti cvrkut ptica
U morima ispranih mozgova tražit ću školjke
Pomirit ću se sa svijetom
Koji me se doticati neće
Ni najtvrđa stijena neće ostaviti traga
Na crnilu glatkih zidova
Samo će sitna prašina
Kradomice obrisati smiješak
S mojih isklesanih usana
Blagdanska (de)presija
Blagdanska depresija nije samo psihološka pojava niti kakav mit, To je mršavo čudovište oteklih očiju zeleno od jada i čemera. Postmodernistički primjerak mutiranog Grincha. Ona ne zove, ne piše, ne najavljuje se. Pojavi se samo na vratima iskeženih zubi spremna da vas ugrize za srce.
Srećemo se nas dvije već par godina - skoro da smo i prijateljice, a dolazi se s prvim božićnim dekoracijama koje zasvijetle po gradu.
Zaskočila me, đubre, neki dan ujutro kad sam istrčala s posla do obližnje trgovine po jedan "3u1". Izletjela je iz adventskog vjenčića koji je resio ulazna vrata tog malog kvartovskog dućana i zagrizla duboko puštajući otrov malo ispod štitnjače koja je počela bujati. Grizlo me, peklo u grlu i suze su samo krenule. Cvilila sam ulicom u povratku, na poslu i na pauzi. Fuj! Toliko mi se gadilo vlastito cviljenje da sam počela cviliti zato što previše cvilim. Kasnije se situacija malo popravila, a onda je netko spomenuo kako bi sutra mogli okititi ured i sve je krenulo iznova.
I tako s grozotom čekam Božić provodeći dane u najljućoj borbi s kilometrima lampica, plastičnim ofucanim girlandama i kuglicama stravičnih boja, ne slušam radio - sve u strahu ne bi li ona kuja zapjevala " All I want for Christmas".
Negdje oko dvadesetog tuga se pretvori u bijes. Naoružam se do zuba i krećem na borove kao Don Quijote na vjetrenjače. Sastavljam popis za blagdanski shoping - bor, sjekira, 3 litre benzina, vrećice za zamrzavanje, vreće za smeće. Prvo ću ga sasjeći, pa zapaliti, pa pepeo zapakirati u male vrećice kao pravi kriminalac, pa sve baciti u kontejner da završi negdje na Jakuševcu gdje uz njega slaviti radnici Čistoće koji čekaju da Holding proglasi bankrot.
Naravno prije no itko strada, a prvo ja sama, svi se ti jadi rasplinu, pa sjednem malo hladnije glave, razmislim i nasmiješim se. Božićna depresija je samo faza, traje par dana i zapravo je dobro da ju imam. To je onih par dana u godini kada oplakujem pale borce svojih bitaka, sve neispunjene želje koje treba poželjeti iznova, svu samoću, obitelj koja to nije. Sve uzalud potrošene riječi, sve posuđene knjige koje mi nikad nisu vraćene, sve izgubljene naušnice, popušene cigarete, rupe od sira, rupe od metaka nepravdi.
Rane, ranice i najsitnije ogrebotine tada se otvore da zabole još jednom prije no odbacim staru kožu i prije no skupa s njom završe u velikom Recycle Binu kojeg ću za Božić isprazniti samo jednim treptajem.
To burno i bolno razdoblje okončat će u velikom ništavilu kojeg osjetim nakon što 31.12. otkuca ponoć i kada sa sasvim novim skinom ulazim u Novu slažući svoj Svemirski folder za narednih godinu dana. No o svemirskom folderu drugi put - nakon što preživim do Božića.
O Božiću i vjerskom primitivizmu
Reče neki dan jedan moj prijatelj kako u Hrvatskoj nema vjerskog fanatizma, ali zato vjerskog primitivizma ima i previše. Pametnom dosta.
Istina je kako se ne susrećemo s izjavama tipa "Moj Bog će tvome dobro isprašiti dupe!" no pitam se neće li se uskoro početi spominjati ona "Moj bog je dobar,pravedan i moderan a tvoj još uvijek zvecka oružjem!" No ipak je ON samo jedan, zavisi kako ga naše poluslijepe oči vide. Ili...kako nas od malena uče da gledamo pa od silnog zurenja u sunce na kraju oslijepimo.
I danas nas kršćanstvo (njega se dotičem mada se ovo tiče većine religija) uči ljubavi, zajedništvu, toleranciji i kompromisima - na koje ono samo nikako ne pristaje, te poštenju. Nejasno je još uvijek dotiče li se ono i članova nadzornih odbora velikih trgovačkih društava, komunalnih kompanija i šefova nabava koje čega i svačega, a koji na blagdanskim misama zauzimaju prve redove u crkvama diljem zemlje - naročito ukoliko je po srijedi i direktan TV prijenos. No ostavimo licemjerje, i sama sam licemjerna kad šaljem dijete na vjeronauk zbog ocjene a nakon toga zapitkujem: "Što ste učili?" pa netom popravljam učinjenu štetu - dok još stignem. Često se oduševim kako kod naših najmlađih "blast from the past" ne drži vodu. Oni vide u budućnost.
Kršćanstvo nas pak, u standardnoj postavi i zastarjelom dekoru kojeg su već dobrano nagrizli moljci, još uvijek uči samo najboljem no ne osjeća potrebu da napravi "update". Žalosno je da ih do danas nedostaje ponajmanje 2009. Mnogi od nas duhovno se update-aju na mjesečnoj bazi pa nije čudo da su ovce pregazile pastira te smo u očekivanju pravog stampeda.
Danas je djeci trećeg milenija teško objasniti kako će jedan ljutiti i strogi Bog došetati na sudnji dan, kako trebaju biti u strahu i čekati taj susret pognute glave. Teško ih je uvjeriti i kako će sva somalijska djeca koja nisu krštena jer u krugu od nekoliko stotina kilometara nema ničega osim lešinara a kamo li nekoga tko bi ih krstio, nakon što na sramotu čitave planete preminu od gladi, ipak, kao nekršteni, završiti u paklu.
Srećom, okovani kovčeg u kojem smo stoljećima čučali pokušavajući osjetiti kako negdje iza debele brave na nas vreba strašni Bog, pretvorio se u mjehurić od sapunice koji samo što ne prsne i lansira nas ravno u zagrljaj beskrajne ljubavi i zajedništva.
Iskreno vjerujem kako bi svijest da smo svi jedno i od JEDNOG potječemo, te da smo njegovi najsitniji djelići razasuti svemirom u potrazi za domom iz kojeg smo pobjegli donijela veći napredak u međuljudskim odnosima od upornog udaranja starim dogmama posred pameti. Kada bi shvatili da smo komadići Boga samog, možda bi zaista ljubili bližnjeg, a kada bi postali svjesni da s planetom na kojoj živimo tvorimo ISTI živi organizam, možda bi ekologija prestala biti marginalni pokret i postala način života.
Zato na Badnjak, kad će te stubištima i dizalima dovlačiti božićna drvca u svoje domove, razmislite što vam ono predstavlja i čime će te ga okititi. Je li ono samo tradicija, asocira li vas na rođenje Isusa (to je onaj super lik za kojeg mislimo za fizički ne boravi ovdje već skoro 2000 godina a zapravo nismo sigurni sjedi li on ili netko iz njegove ekipe do nas u tramvaju) ili će vam ono ove godine predstaviti nešto drugo. Možda vas podsjeti da smo jedno, i jedan s drugim i s prirodom koja nas okružuje, sa svemirom koji je naš dom. Slavite ove godine život i rođenje, bacite dotrajale blijede ukrase, svu paučinu, šišmiše i moljce, i okitite svoje stablo novim, blistavim spoznajama.
I ne zaboravite zvijezdu za kraj - jer smo od zvijezda i satkani...
|
